Ljeto, osmi mjesec. Vrijeme planiranja godišnjih odmora. More ili planina?
Volimo mi more, ali uvijek radije biramo planinske avanture.
Upisivamo slobodan zadnji tjedan u 8. mjesecu i odlučujemo ići kampirati u Dolomite.
Kako se dan polaska približava, tako se i prognoza vremena u Alpama pogoršava, a nismo baš toliki avanturisti da bi kampirali pet dana po kiši.
Istražujemo dalje, a Dolomiti su nam relativno blizu njih možemo i za jedan produženi vikend obići.
Otvaramo google maps i zumiramo Crnu Goru, Albaniju,Srbiju.
Mladen pita kako se zove ona planina gdje nas je Stipan htio voditi prije par godina?
Odmah sam na internetu, istražujem. Zapadna Bugarska, planina Rila. Nešto više od sat vremena udaljena od glavnog grada Sofije. Google maps kaže devet i pol sati vožnje od Zagreba.
Razmišljamo je li nam daleko toliko se voziti, ali nekada se i od Uskoplja do Zagreba vozimo toliko kada su gužve. Odluka je pala. Idemo u Bugarsku ispenjati krov Balkana.
Subota ujutro budimo se oko 8h , doručkujemo i već smo na putu. Kroz Slavoniju prolazimo brzo dok na ulazu u Srbiju čekamo nekih četrdesetak minuta, ali ništa strašno s obzirom na kilometarske kolone u suprotnom smjeru. Dalje se vozimo kroz Srbiju s pauzom za kavu i već smo nakon osam sati na ulazu u Bugarsku. Ovdje nas čeka puno veća gužva jer je vrijeme godišnjih odmora, a i covid potvrda.
Bez većih problema, prolazimo dalje i dolazimo u mjesto Borovets gdje smo rezervirali smještaj. Nakon 11 i pol sati provedenih u putu konačno smo u apartmanu.
Borovets je popularno bugarsko skijaško-planinsko odmaralište sa brojnim hotelima koje se nalazi na nadmorskoj visini od nekih 1300 metara. Mi smo smještaj za 5 noći platili jako jeftino. Cijene su slične kao i u BiH, ali nismo sigurni da li rastu za vrijeme skijaške sezone.
Po dolasku u apartman odlučujemo odmah ujutro penjati se na Musalu, a treći dan nakon što malo odmorimo u obilazak 7 rilskih jezera koja se nalaze na sjeverozapadnoj strani iste planine Rila i koja su također jedno od prepoznatljivijih izletišta u Bugarskoj.
Planina Rila je Nacionalni park koja pripada planinskom masivu Rodopa, a ime joj znači „puna vode“. Poznata je po brojnim ledenjačkim jezerima i izvorima mnogih rijeka. Vrh Musala je sa svojih 2925 metara najviši vrh planine iako na samoj planini ima preko 100 vrhova s visinom preko 2000 metara. Naziv Musala dolazi iz vremena kad je Bugarska bila pod turskim carstvom i znači „blizu Bogu“. Nakon Drugog svjetskog rata jedno kratko vrijeme vrh Musala je preimenovan u Staljin po vođi SSSR-a Josifu Staljinu. Nakon njegove smrti ponovno se vraća staro ime vrha – Musala.
Zanimljivo je to što iako je Rila Nacionalni park, nigdje nismo morali plaćati ulaz osim za prijevoz gondolom ili žičarom.
Budimo se ujutro i razmišljamo kojom stazom ćemo ići. Najpopularniji uspon je iz Jastrebeca do kojeg vozi gondola iz Borovetsa i gdje se već u startu savlada nekih 1000 metara uspona. Dalje staza vodi do vrha u duljini od 6 km i nekih 650 metara uspona što nije pretjerano teško ni zahtjevno.
Odlučujemo izbjeći gondolu i odraditi kružnu turu s prvim usponom na Malu Musalu koja se nalazi lijevo od Musale, a ako budemo na knap s vremenom možemo se spustiti nazad gondolom.
Prognoza je idealna. Sunčano, ali se ipak osjeti svježina planinskog zraka. Prolazimo pored stajališta gondole gdje vidimo dosta velik red ljudi koji čekaju vožnju.
Penjemo se lagano kroz borovu šumu uz zvuk potoka i odmah me priroda podsjeti na Vranicu.
Što se više penjemo to vegetacija više mijenja svoj oblik. Izlazimo iz šume i ulazimo u područje klekova i kamenjara. Usput susrećemo grupice planinara, ali ih je mnogo više na suprotnoj strani gdje vozi gondola.
Nakon neka četiri sata hoda susrećemo grupu Bugara koji nas pitaju odakle smo i gdje idemo. Kada smo rekli da dolazimo iz Zagreba bili su blago iznenađeni, ali ne toliko kao kada smo rekli da idemo na Musalu. S obzirom da je već bilo oko 1h odmah su nas pokušavali nagovoriti da odustanemo od vrha jer je već dosta kasno za turu koju planiramo napraviti i da će nas uhvatiti noć. Zadnja vožnja gondolom ide u pola 5, a malo je vjerojatno da ćemo uspjeti odraditi ostatak kružne ture za tri sata.
Tu nas je uhvatila blaga nervoza. U glavi kalkuliram koliko imamo hrane i vode i hoće li nam biti dovoljno. Ne bi bio prvi put da se vraćamo po mraku s planine, imamo i čeone lampe uvijek uz sebe, ali ovdje smo na skroz nepoznatom terenu u drugoj državi.
Toliko smo putovali iz Zagreba da bi se popeli na Musalu i sada da odustanemo. Bojim se da će u Mlađi opet prevladati glas razuma i da će htjeti poslušati Bugare, a u meni je tuga što smo tako blizu da se sada samo vratimo nazad. Ipak planinarimo godinama i prošli smo razne situacije od nestanka vode, susretanja divljih životinja do spašavanja GSS-a.
Odlučili smo ipak pojačati tempo i nastaviti s usponom radi kojega smo i došli u Bugarsku, nadajući se da neće biti neočekivanih situacija.
Sada smo se već toliko popeli da dolazimo do dijela gdje vegetacije uopće nema, nego su pod našim nogama ogromna zelena kamenja. Izlazimo na greben i ispred nas se otvara vidik na Musalu s desne strane. Kolone ljudi su na suprotnoj strani na stazi za uspon na vrh. Većina ih je očito došla gondolom do Jastrebeca pa odrađuju ovu 6-kilometarsku turu.
Penjemo se prema Maloj Musali koja izgleda da je tako blizu ali ipak tako daleko. Težak teren pod nogama i prazan želudac još više otežavaju hod, a odlučili smo pauzu za jelo napraviti tek kada dođemo nas vrh. Dolazimo do dijela gdje spremamo štapove jer su nam potrebne i ruke za pridržavanje sajli i prelazak kamenih stijena. Gledam oko sebe i vidim mnoštvo planinskih jezera usred ovog kamenjara i Musalu sa koje su se ljudi već krenuli spuštati.
Brzo nastavljamo dalje i molim se samo da nam se ne dogodi nekakva nesreća u ovoj žurbi na dijelu staze koji je najstrmiji i najopasniji. Prelazimo cijeli greben od Male Musale i nakon sedam i pol sati hoda smo konačno na Musali, najvišem vrhu Bugarske na nadmorskoj visini od 2925 metara. Najvišoj na kojoj smo bili do sada.
Slikamo se pored kamenog stupa oznake vrha i sjedamo pored metereološke stanice na vrhu kako bi konačno nešto pojeli. Dok jedemo zadnje komade suhog mesa bez kruha uživam u pogledu na bugarski kraj i mnogobrojna jezera koja se nalaze sa svih strana planine.
Nakon pola sata pauze krećemo se spuštati i dalje računajući da ćemo stići na gondolu iako je bilo već 3h. Staza kojom se spuštamo je mnogo utabanija nego ova kojom smo došli na vrh. Primjeti se da je Musala top turistička destinacija Bugarske i da zbog nezahtjevnog terena mnogi domaći, a i strani planinari se dolaze penjati ovamo. Čak su ovim dijelom stazu markirali u bojama bugarske zastave.
Kako se nastavljamo spuštati sve smo svjesniji da nema šanse da stignemo na gondolu, te u dolini kod planinarskog doma Musala nakon 2h trajanja spusta, pravimo još jednu pauzu. Vadim kuhalo i pripremam kavu. Zrake sunca na licu, miris poljskog cvijeća i kave, mir. Sve to mi još jednom potvrđuje zašto toliko volim planinarenje i da je stvarno potrebno tako malo da se čovjek osjeti sretnim i ispunjenim.
Tu gledamo koliko nam je još preostalo do smještaja. Trebamo se spustiti još nekih 1000 metara na 9 km. Idemo lagano pa i ako nas uhvati mrak barem smo u fazi spuštanja. Prolazimo pored stanice za žičaru, jer se na ovom dijelu nalaze skijaške staze i komentiramo kako bi bilo dobro doći tu i na skijanje. Od tog mjesta nas čeka još 3h spuštanja po makadamskom putu. Korak po korak , u pola 9 navečer smo konačno u naselju odakle smo krenuli. Nakon 11 i pol sati hoda, 1800 metara uspona i 29 kilometara uspjeli smo odraditi cijelu turu taman prije nego je noć pala. Ponosna sam na nas što smo još jedan vrh upisali u našu knjižicu planinarskih avantura.
Irena Vuković
UP Raduša 